IVAN Vukajlović, novinar, autor pesama i rukovodilac sektora za društvene mreže na TV Una, u septembru, ponovo je stao pred televizijske kamere, kao jedan od voditelja emisije „Popodne”, koju radi sa Marijanom Tabaković i Bojanom Bojović.
Vukajlović spaja novinarsko iskustvo, razumevanje savremenih medija i radoznalost prema ljudima i njihovim pričama. Pored televizijskog angažmana i rada na digitalnim platformama, njegov kreativni svet obuhvata i muziku, autorske tekstove i saradnje sa poznatim izvođačima. Različiti profesionalni putevi za njega nisu suprotstavljeni pravci, već prilika da se znanje, ideje i talenat neprestano nadograđuju.
U razgovoru za „TV novosti” Ivan otkriva kako je došlo do neočekivanog povratka pred kamere, zbog čega veruje da televizijski sadržaj mora da ima jasnu poentu i na koji način iskustvo sa društvenih mreža menja njegov pogled na novinarstvo. Govori i o saradnji sa koleginicama, pesmama koje su pronašle put do publike, inspiraciji koja nastaje iz svakodnevnih situacija, ali i o strpljenju, samopouzdanju i potrebi da čovek ostane veran sebi dok isprobava nove mogućnosti.

Foto: Privatna arhiva
*Posle deset godina pauze od rada ispred kamera, u septembru ste se vratili televizijskom novinarstvu kao voditelj emisije „Popodne” na TV Una. Šta vas je ponovo privuklo televiziji i da li je povratak pred kamere bio nešto što ste dugo priželjkivali?
– Povratak pred kamere se desio spontano. Nije bio u planu, ali svakako, ko se jednom nađe pred TV kamerama, ima u sebi žar da opet pred njih stane. Samo je potrebno da se nekoliko stvari poklopi, što je kod mene ovoga puta i bio slučaj.
*Na televiziji ste se oprobali u više uloga, a sada ste deo voditeljskog tima koji čine i Marijana Tabaković i Bojana Bojović. Koliko je važno međusobno razumevanje među voditeljima i kako izgleda vaša saradnja iza kamera?
– Ne znam da li ovde važi ona „Kako zračiš, tako i privlačiš”, ali sam sebi rekao da ne želim da radim u lošem kolektivu, napetom, punom nerazumevanja i slično. I ovoga puta sam dobio šta sam tražio. sjajne novinarke, poznavaoce televizije, duhovite i samosvesne žene koje imaju isti cilj kao i ja: da gledaocima, ali i nama tokom emisije, kao i gostima, bude zanimljivo, lepo i prijatno.
*Po obrazovanju ste novinar, ali ste tokom prethodnih godina izgradili i karijeru u digitalnom marketingu, gde se bavite i društvenim mrežama. Koliko vam je to iskustvo danas korisno u televizijskom poslu i koliko se način na koji publika prati medije promenio u odnosu na vreme kada ste počinjali?
– Čini se da je danas sve medij, od običnog rilsa koji objavi anonimni pojedinac do nekog videa iza kojeg stoji rad profesionalaca. Zapravo, prepoznavanje „mesa” u sadržaju sa televizije pomoglo mi je da bolje postavim strategiju za društvene mreže Una televizije. Manjak pažnje kod svih nas doveo je do toga da se i pristup konzumiranju TV sadržaja promeni, pa je princip serviranja informacija „u glavu”, bez okolišanja i mnogo priče, dobitna stvar.
*Da li vam je posle deset godina van studija bilo potrebno vreme da se ponovo naviknete na kamere, direktna uključenja i nepredviđene situacije ili ste se odmah osetili kao kod kuće?
– Verovao sam u sebe, ali sam i samog sebe iznenadio. Unutrašnji osećaj od početka proba za emisiju, a kasnije i tokom njene realizacije, prelep je i verujem da gledaoci to mogu i da vide na ekranu. Nije bilo treme, ali je bilo pitanja na koja sam odgovore dobio od Marijane i Bojane. Neka emisija samo teče i dalje sa ovakvom energijom i biću prezadovoljan.
*Kada se osvrnete na dosadašnju karijeru, da li vam je ta raznovrsnost pomogla da bolje razumete medije ili ste u nekom trenutku morali da odlučite čemu želite da se posvetite?
– Kao mlađi sam želeo plan, u kratkim crtama da bude to ovako i ovako, ali onda te život malo prodrma, pa shvatiš da nisi tu gde si želeo da budeš. Na moju sreću, kao i zahvaljujući sopstvenom zalaganju, uvek sam bio tu gde sam i hteo.

Foto: Privatna arhiva
*Pored novinarstva i televizije, bavite se i pisanjem tekstova za pesme. Kako je nastala ta ljubav prema muzici i pisanju i u kom trenutku ste shvatili da ono što stvarate može da pronađe put do izvođača i publike?
– Voleo sam da piskaram, beležim, sedim pored reke, pa dođe neki stih i zapišem ga. A onda se to, zahvaljujući poznanstvima i kontaktima, prenelo i na komercijalne vode. Ko god da ima neki talenat, bilo da je reč o glumi, slikarstvu, pevanju, pisanju, plesu i slično, nikada ne treba da ga pakuje u šablone i ograničava. Pusti ga neka bude na sve strane, pa će naći svoj pravac i te misli neki svoj tok.
*Kao autor potpisujete tekst pesme „Aladin”, koju je na „Pesmi za Evroviziju ’25” izvela grupa „Harem Girls” i zauzela drugo mesto u finalu. Šta vam je donelo to iskustvo i koliko je izazovno napisati tekst koji treba da se izdvoji među velikim brojem različitih pesama?
– Ideja je presudna, neka slika, momenat u koji se to upakuje i igra reči. Kod drag kraljica sama reč me je asocirala na srpsku reč „draga”. Nakon toga, slika njih i reakcija na njihovu pojavu samo su mi davale dodatne stihove i sjajno je to rezultiralo.
*Potpisujete i tekst pesme „Riba i po”, koju izvodi Edita Aradinović. Šta vas je inspirisalo prilikom pisanja ove numere i koliko je izazovno pronaći prave reči za pesmu koja treba da odgovara karakteru izvođača, ali i da privuče pažnju publike?
– Konkretno, za ovu numeru ideja su mi bile sve žene koje izgledaju savršeno, jake su, spremne za ljubav, ali uvek naiđe taj neki zbog kojeg se nerviraju, naprave možda ishitren potez i toliko jedu sebe kriveći se, ne videći da je problem neretko prekoputa njih. Stoga i stih: „Kažu riba i po sam, a pola me nema”.
*Koliko se razlikuju Ivan koji piše novinarski tekst i Ivan koji stvara stihove za pesmu?
– Kreativnost je ista, samo malo prilagođena trenutku. Zna se šta je informativni tekst, a šta tekst za mase kada govorimo o muzici. Uvek kada napišem pesmu, imam izvođača u glavi. Da li numera završi kod njega ili nje, to zavisi od mnogo faktora.

Foto: TV Una
*Rođeni ste u Čačku, školovali ste se u Beogradu, a profesionalno iskustvo sticali na različitim poljima. Koliko su vas dosadašnji životni i poslovni putevi oblikovali kao čoveka i koliko danas verujete da se pravi rezultati postižu strpljenjem, upornošću i radom, baš kao što poručuje vaš moto „Tiha voda breg roni”?
– Neko veruje u Boga, sreću, splet okolnosti. Neko veruje samo u sebe. Ja mislim da jedno bez drugog ne može. Džaba vera u splet okolnosti ako ne veruješ u sebe, i obrnuto. Stvari moraju da se poklope kad-tad, a to strpljenje jeste prva pomoć, ali i dugotrajni lek kad u tom procesu verovanja nešto zaškripi.
*Šta biste voleli da vam donesu naredne godine: veće izazove na televiziji, nove autorske projekte u muzici ili možda spoj novinarstva, digitalnih medija i kreativnog rada na način na koji do sada niste imali priliku da ih povežete?
– Voleo bih nove TV formate koji do sada nisu emitovani na našim prostorima, ali i lične projekte koji će povezati društvene mreže i moje afinitete. Najviše od svega, u budućnosti želim da vidim sebe srećnog, jer kad si srećan, onako istinski, znači da imaš sve što ti je u tom trenutku potrebno.