U ZAVRŠNIM razredima gimnazije moj dečko Gale Muškatirović svakodnevno mi je davao časove. Pre podne, čim njegov brat i mama izađu iz kuće, ja se krišom, na prstima, strepeći da me ne primete komšije, ušunjam u njihov stan u Ulici Miloša Pocerca, odmah otvorim knjige i počinje čas. Ja žurim, žurim, pišem, pišem što mogu brže, samo da se čas što pre završi, pa da mogu da ga ljubim…
Sa dečkom sam se viđala rano ujutru kad sunčevi zraci tek izađu. Nekoliko godina to je bila platonska ljubav, razapeta između stida i strasti. Naša ljubav bila je pupoljak nestrpljiv da se rascveta u oganj ljiljana. Milovali smo se sve strasnije zagrljajima mladih lavova. Rumenim vrelim žarom vatre koja razgoreva i rasplamsava se, ne razmišljajući o opasnostima koje nas vrebaju kada vetrovi podignu plameni oganj naših duša i tela do neslućenih visina. Nismo uopšte razmišljali da bismo mogli sagoreti…
Velike požare u svojim grudima gasili smo dugim šetnjama po prirodi na svežem vazduhu. Uživala sam zimi – kad se Kalemegdan zabeli od snega – da se sakrijem iza kakvog grma, pa da me Gale onda traži. Izujem se bosa usred ciče zime i potrčim po ledu i snegu da prkosim prirodi, a sve sam to radila da bih kod njega probudila nežnost i brigu i podstakla ljubav u njemu – ljubav za kojom sam uvek toliko čeznula… (…)
POŠTUJUĆI želju svog oca i dečka, upisala sam se na Pravni fakultet. Svi su bili zadovoljni, sem mene. Učinila sam to posle dugih i mučnih ubeđivanja, protiv svoje volje, i samo da njima ugodim. Pohađala sam redovno predavanja, pokušavala na silu da uđem u tuđe odelo. Ali, bez obzira na vrlo zanimljiva predavanja, nikada sebe nisam mogla da zamislim kao sudiju ili advokata…
Gale je dosta uticao na moje vaspitanje. Tada mi se činilo da je već gradio neku sliku o našoj zajedničkoj budućnosti. Uticao je na moje sazrevanje, ali nije mogao da utiče i na moje gene. Još kao sasvim mala bila sam svesna svog dara. I tada sam zamišljala sebe na sceni. Zašto bih sada taj plamen gasila u sebi? I da li se on uopšte može ugasiti? Skupim snagu i rešim da idem u Zagreb da otvorim srce i kažem sve što mi je na duši. Moliću ga, preklinjati, valjda će najzad shvatiti da je pozorište nešto bez čega ne mogu…
STIŽEM u Zagreb gde je Gale na odsluženju vojnog roka. Šetamo zagrebačkim parkom, opet onaj prijatni uzbudljivi osećaj prisustva njegove snage. Dopadalo mi se da ga držim za mišicu, pa da me on onda vodi kroz život. Ali se ja uvek nekako izmigoljim i ipak sve uradim po svome. Žena često voli da izaziva muškarca kako bi joj demonstrirao svoju snagu, svoju superiornost, jer tada i ona sama ima više motiva da osvaja tu njegovu planinu.
Čvrst zagrljaj
IGRALI smo se kao deca i nebrojeno puta smo jedno drugo pitali: "Koliko me voliš?" A onda smo širili ruke pokazujući beskraj i smejali se, smejali, i ostajali dugo u čvrstom zagrljaju. Za našu ljubav znala je cela škola, i svi profesori, a kasnije i ceo Beograd. Zvali su nas Romeo i Julija.
Kada je moj otac za to čuo, dobro se raspitao o mladiću i ućutao. Gale mu se po svemu dopadao, nije mi više zabranjivao da izlazim, ali u našu kuću Gale nikada nije dolazio.
Ako joj pokaže slabost, samo će ga skrajnuti s puta. Ženu uzbuđuje kada muškarac pomaže da se njena priroda rascveta, njene sposobnosti razviju, kako bi onda i on uživao u tim plodovima. E onda se žena muškarcu divi. Ali ako je previše sputava, žena posumnja u njegovu snagu, pa se sve to uzajamno pretače i sliva u jedno.
Gale je bio veoma patrijarhalan. Pozorište je za njega bilo lepo i zanimljivo kada se posmatra iz publike. Međutim, ono iza scene, izazivalo je njegovo podozrenje i sumnju. Možda je podsvesno osećao kako bih ja tu mogla upasti u razna iskušenja. Sećam se njegovog dirljivog pitanja: „Zar bi ti mogla sa nekim drugim da se poljubiš?”„Ali to nisu stvarni poljupci, to nije realnost”, branila sam se ja, „to je samo igra, glumačka igra, varka.” Pa ipak, negde duboko u duši, osećala sam da u tome ima nečega što spada u zonu zabranjenih igara… (…)
Počela sam da izmišljam kako uživam na Pravnom fakultetu, i kako su mi jako zanimljiva predavanja. „Biću ja odličan sudija”, govorila sam i šalila se, „teško lopuža- ma kad im ja budem sudila.” Nisam pominjala kako crtam Isidoru Dankan na predavanjima i kako mi opet pogled luta. I kad je sve izgledalo najzad sređeno i usklađeno, a Gale me sav radostan obujmio krilima velikog orla, mala ptičica na njegovim grudima počela je da treperi, da se trese i grca u suzama.
„Sve sam lagala”, prošaputala sam kroz suze. „Ništa od svega toga nije istina. Ja ću umreti bez pozorišta. Ljubavi moja, oprosti mi”, ponavljala sam, dok me on u čudu gledao očima punim tuge, ali i iskrene želje da shvati taj neverovatni poriv koji me razdire i koji našu ljubav baca u novo iskušenje. „Pa dobro”, izgovorio je nevoljno, kao da su mu konopci vukli reči što su mu teško prelazile preko usta. „Idi na Akademiju. Ja te više neću sputavati.” O, kako sam ga tada volela.
U MENI se rasplamsavalo još veće oduševljenje prema njemu. Opet sam bila sigurna u njegovu snagu na koju sam tako naivno bacila laki prozračni veo sumnje, misleći da se on, tako snažan, ipak malo uplašio da me neko ne otme, pa da me Cigani perjari ne odvedu u predele do kojih ne doseže njegov pogled. Snažan spasonosni vetar dunuo je u naša jedra i mi opet srećni plovimo ka pučini. „Sve sam lepo smislila”, kažem. „Dok si ti u Zagrebu, ja ću biti u Parizu.” „Pariz?”„Da, da, idem u Pariz da naučim jezik.
Da mi ne bi propala godina, a onda, na jesen, sastaćemo se u Beogradu. Sasvim je svejedno”, bila sam sve ubedljivija, "da li sam u Beogradu ili Parizu, kada ne možemo da budemo zajedno". Uveravala sam ga da sam sve dobro isplanirala i da ne treba nimalo da brine. Na njegovo lice i oči pala je nekakva magla i jedno pitanje ostalo je da lebdi: "Šta će biti sa nama?"
SUTRA: MIRA STUPICA POSTAJE PRAVA POZORIŠNA MAJKA