Na porodičnom gazdinstvu u selu Vraneši, nedaleko od Vrnjačke Banje, Marko i Zorica Radenković već deset godina uzgajaju organski lešnik. Na 2,5 hektara, ove godine ostvarili su prvi značajniji rod od oko dve tone, a sledeći korak je proizvodnja putera od organskog lešnika. Iako uspevaju da prodaju celokupnu proizvodnju, nedostatak radne snage, skupa mehanizacija i ograničena dostupnost podsticaja predstavljaju ozbiljne izazove za razvoj njihovog gazdinstva.
Za Marka i Zoricu Radenković radna nedelja počinje u Beogradu, a često se završava u voćnjaku u Vranešima, selu nadomak Vrnjačke Banje. Između gradskog posla i poljoprivrednog gazdinstva, ova porodica već godinama pokušava da održi ravnotežu i razvije proizvodnju u koju je uložila mnogo vremena, rada i novca.
Njihov zasad organskog lešnika prostire se na 2,5 hektara, podignut je 2016. godine, a u njemu preovlađuju italijanske sorte, među kojima su Tonda Đentile Romana i Tonda Đentile dele Lange, uz Kosford, Halški džin i Enis.
Odluka da se bave organskom proizvodnjom nije nastala kao odgovor na tržišne trendove, već iz Markovog odnosa prema selu i načinu proizvodnje koji pamti iz detinjstva.
"Kao dete sam mnogo vremena provodio kod bake i dede na selu. Oni su se bavili tradicionalnom poljoprivredom, nisu koristili pesticide niti su prskali voće koje su uzgajali. Ideja se javila veoma rano, a mi smo je kasnije pretočili u naš zasad lešnika", priča Marko Radenković za agronews.
Dodatni motiv bila je želja da njihovo dete odrasta u okruženju u kojem se vodi računa o načinu proizvodnje hrane.
"Želimo da ono što dajemo svom detetu ponudimo i drugim ljudima. Da pokažemo da može da se proizvodi i na drugačiji način, uz više brige o prirodi i zdravlju ljudi", objašnjava Marko.
Njihova proizvodnja je sertifikovana kao organska, a kontrolu i sertifikaciju obavlja sertifikaciona kuća TMS.
Organska proizvodnja je neprestano učenje
Iako se organska proizvodnja često povezuje sa povratkom tradicionalnim metodama, iskustvo Radenkovića pokazuje da ona zahteva znanje, planiranje i stalno prilagođavanje uslovima u zasadu.
"Ono što sam shvatio jeste da u organskoj proizvodnji svake godine morate da naučite nešto novo. To je bukvalno kao da ste u školi. Nažalost, neke stvari smo naučili na sopstvenim greškama", kaže Marko.
Posebnu pažnju moraju da posvete zaštiti zasada, jer organska proizvodnja podrazumeva ograničen izbor sredstava i strogo poštovanje propisanih pravila. Zato su praćenje zdravstvenog stanja biljaka, preventivne mere i pravovremena primena dozvoljenih sredstava posebno važni.
Marko smatra da proizvođačima nedostaje više praktične edukacije, ali i da je potrebno bolje informisati potrošače o tome šta organska proizvodnja zaista podrazumeva.
Posle deset godina ulaganja – prvi ozbiljniji rod
Zasad porodice Radenković ove godine je ušao u desetu godinu, a prvi put su ostvarili rod koji predstavlja značajniji ekonomski rezultat.
"Prvi put ove godine imali smo ozbiljniji rod, oko dve tone lešnika. Spasila nas je ona kiša u julu", kaže Marko, objašnjavajući da su padavine bile posebno značajne tokom sušnog perioda.
Ipak, za proizvođače lešnika prvih nekoliko godina predstavljaju period velikih ulaganja i relativno malih prihoda.
"Uzgoj lešnika jeste investicija za budućnost. Prvih deset godina ostvarujete veoma mali prihod, a tek kasnije zasad počinje da donosi ozbiljniji novac. Ali lešnik može da traje i 70 godina. To je nešto što ostavljate i narednim generacijama", objašnjava Radenković.
Porodica svoj organski lešnik prodaje kao očišćeno jezgro, proceni od 1.800 dinara za kilogram, uglavnom direktno kupcima preko društvenih mreža i sopstvenih kanala prodaje.
Međutim, viša prodajna cena ne znači automatski i veću zaradu. Organska proizvodnja zahteva kontinuirana ulaganja, sertifikaciju, pažljivo planiranje zaštite zasada, navodnjavanje i organizaciju berbe, dok nedostatak radne snage dodatno povećava troškove.
Prema Markovim rečima, uz državne podsticaje po hektaru i uspešan plasman proizvoda, moguće je pokriti troškove proizvodnje. Ipak, put do ekonomski održivog gazdinstva zahteva strpljenje i dugoročno planiranje.
Nedostatak radnika i skupa mehanizacija
Jedan od najvećih problema sa kojima se Radenkovići suočavaju jeste nedostatak radne snage. Do ove godine lešnik su sakupljali ručno, što je na površini od 2,5 hektara izuzetno zahtevan posao.
Zato su odlučili da ulože u mehanizaciju i kupe skupljač lešnika vredan oko 300.000 dinara.
"Sve smo ručno skupljali i to je stvarno jako teško. Morate da angažujete ljude, da ih platite, obezbedite im hranu, a radne snage ionako nema dovoljno. Zato bi nam mnogo značila podrška za kupovinu mehanizacije", kaže Marko.
Problem, prema njegovim rečima, nije samo u visini ulaganja, već i u vremenu raspisivanja konkursa za subvencije.
"Nama bi značilo da se konkursi raspisuju na vreme, recimo do juna, kako bismo mogli da planiramo kupovinu i konkurišemo za povraćaj sredstava. Ovako ulažemo sopstveni novac, a to nisu mala sredstva", objašnjava.
Iako država obezbeđuje podsticaje po hektaru za organsku proizvodnju, Marko smatra da bi malim gazdinstvima mnogo značila dostupnija i predvidljivija podrška za nabavku opreme, posebno u periodu kada proizvodnja još ne ostvaruje pun ekonomski potencijal.
Sve izraženiji vremenski ekstremi dodatno povećavaju potrebu za ulaganjima. Na gazdinstvu Radenkovića postavljen je sistem za navodnjavanje kap po kap, koji vodu dobija iz bušotine.
Voda se pumpom doprema do zatvorenog rezervoara kapaciteta 10.000 litara, odakle se gravitaciono raspoređuje kroz sistem za navodnjavanje.
Međutim, postojeći izvor nije dovoljan za sve potrebe zasada, pa porodica planira još jednu bušotinu.
To je, kako objašnjava Marko, novo ulaganje koje ne donosi neposredan prihod, ali je neophodno za stabilniju proizvodnju u narednim godinama.
Ovogodišnje iskustvo pokazalo je koliko je dostupnost vode važna. Iako su julske kiše pomogle da se očuvaju rod i kvalitet plodova, oslanjanje isključivo na padavine predstavlja sve veći rizik za voćarsku proizvodnju.
Društvene mreže umesto trgovinskih lanaca
Za male proizvođače organske hrane plasman često predstavlja podjednako veliki izazov kao i sama proizvodnja.
Radenkovići su zato odlučili da kupce pronalaze direktno, pre svega preko društvenih mreža, sopstvenog sajta i Fejsbuk zajednice koja okuplja male proizvođače.
Marko posebno ističe dobru saradnju sa ovom zajednicom, koja im pomaže da dođu do potrošača zainteresovanih za njihove proizvode.
Sa druge strane, uslovi koje nude trgovinski lanci za sada nisu prihvatljivi za njihovo gazdinstvo.
„Marketi traže velike marže, a ako proizvod ne prodate za mesec dana, vraćaju vam robu. To za nas, male proizvođače, trenutno nisu povoljni uslovi”, objašnjava.
Uprkos tome, Radenkovići uspevaju da prodaju količine koje proizvedu, što im omogućava da nastave sa ulaganjima.
Njihovo iskustvo pokazuje da direktna prodaja može biti važan kanal plasmana za mala organska gazdinstva, posebno kada proizvođači uspeju da uspostave poverenje sa kupcima i razviju sopstvenu mrežu potrošača.
Sledeći korak – puter od 100 odsto organskog lešnika
Nakon što su razvili primarnu proizvodnju, Radenkovići planiraju da naprave još jedan korak – da deo lešnika prerađuju i ponude tržištu proizvod veće dodate vrednosti.
Njihov plan je proizvodnja putera od 100 odsto organskog lešnika, bez dodatnih sastojaka.
„Trenutno smo u postupku uvoza mašine za proizvodnju putera od lešnika. Sama mašina nije nimalo jeftina, ali nadamo se da ćemo uskoro početi”, kaže Marko.
Prerada bi mogla da im omogući bolje iskorišćavanje sopstvenog roda, proširenje ponude i veći prihod od proizvoda koji već imaju na gazdinstvu.
Ipak, upravo kod takvih investicija nailaze na administrativne i finansijske prepreke. Prema Markovim rečima, kao registrovano poljoprivredno gazdinstvo koje nije pravno lice, nisu uspeli da pronađu odgovarajuću mogućnost subvencionisanja opreme koju planiraju da nabave.
Za male proizvođače, koji često nemaju dovoljno kapitala za veća ulaganja, takva ograničenja mogu značajno da uspore prelazak sa prodaje sirovine na proizvodnju finalnih proizvoda.
Između Beograda i Vraneša – koliko dugo može ovako?
Za sada porodica uspeva da uskladi obaveze u gradu sa radom na imanju. Međutim, kako se proizvodnja razvija, postaje sve teže organizovati posao na dva mesta.
„Živimo i radimo u Beogradu tokom radne nedelje, a vikendom smo u Vranešima. Bukvalno smo stalno na točkovima. Trenutno još možemo tako, ali u jednom trenutku moraćemo da odlučimo da li ću potpuno preuzeti posao oko lešnika ili ćemo angažovati dodatnu radnu snagu”, kaže Marko.
Ta odluka neće zavisiti samo od njihove želje, već i od ekonomskih uslova, dostupnosti radnika i mogućnosti daljeg razvoja gazdinstva.
Marko veruje da srpska sela imaju potencijal da ponovo privuku mlade ljude, naročito one koji žele da razvijaju sopstvenu proizvodnju i drugačiji način života.
„Pozvao bih sve mlade ljude koji vole prirodu da se vrate na selo i ožive naša predivna sela. Ima prostora, ima kuća, ima zemljišta. Ali država bi trebalo da stane iza tih mladih ljudi i pomogne im u povratku”, poručuje.
Priča porodice Radenković pokazuje da bavljenje poljoprivredom ne mora odmah da podrazumeva potpuni odlazak iz grada. Ipak, kako proizvodnja raste, ono što je počelo kao dugoročno porodično ulaganje postepeno prerasta u ozbiljan posao, koji zahteva sve više vremena, opreme i organizacije.
Posle deset godina, prvog značajnijeg roda i uspešno razvijene direktne prodaje, Radenkovići sada planiraju da naprave naredni korak – pokrenu preradu i ponude tržištu puter od organskog lešnika. Time bi njihovo gazdinstvo, pored primarne proizvodnje, dobilo i sopstveni finalni proizvod, a porodica novu mogućnost da od dugogodišnjeg ulaganja izgradi održiv posao.