NASLOV knjige „Virovi i visovi Grigorija Božovića“, u izdanju „Službenog glasnika“, savršen je izbor za zbirku eseja prof. dr Dragiše Bojovića o teologu, piscu, reporteru, nacionalnom radniku koji je umeo da razgovara sa velikim duhovnicima i intelektualcima jednako kao sa seljacima i četnicima Stare Srbije i Maćedonije, a da ga svi oni jednako uvažavaju.
Čitaocu Božovićevih surovo istinitih priča o balkanskim omrazama i ratovima, autor daje i drugačiju sliku, 25-godišnjaka koji je 1905. na Moskovskoj duhovnoj akademiji odbranio kandidatsku disertaciju "Sava Nemanjić – prvi arhiepiskop i prosvetitelj Srbije".
– Njegova teza, u tom trenutku, predstavlja najobimnije i najcelovitije delo nekog srpskog autora o Svetome Savi, a svojom sveobuhvatnošću i danas ulazi u red najzanimljivijih monografija o prvom srpskom arhiepiskopu i književniku. Po svojoj celovitosti i obuhvatanju svih važnih pitanja za život i delo Svetoga Save ona je i danas, bez obzira na to koliko zvuči neverovatno, bez premca. U rukopisu teza ima 445 strana, a napisana je na ruskom jeziku – navodi prof. dr Bojović.

– U naše dane počelo se sumnjati u svemoćnu Evropu, u njenu kulturu i civilizaciju… počelo se sumnjati u njeno hrišćanstvo i pored toliko uređenih i moćnih crkava, i pored toliko svetlih uspona i zajednica i sjajnih duhova koji su to hrišćanstvo nosili. Nastala je kriza u verovanju da ono može konačno upitomiti čoveka i pružiti svetu savremeniju čovečnost. Nehrišćanske zemlje i narodi sa pojačanom nadom očekuju ne samo gašenje hrišćanstva i svega onoga što je ono nosilo, nego grč i pomračenje Evrope da joj se osvete za sva zla, stvarna i izmišljena, koja im je ona nanela, stavši na čelo svetskoga života – pisao je Božović.
Njegova dela su 45 godina bila zabranjena, a kada je devedesetih počela njihova rehabilitacija, u sećanje su vratila slike nestalog sveta – nedostajuće karike za razumevanje lanca srpskih tragedija u 20. veku. Knjiga o Božoviću otvara pitanje da li je baš zbog toga veliki patriota, predratni predsednik Srpskog PEN kluba, pogubljen u januaru 1945. u komunističkom zatvoru.
– Mnogi srpski književnici su ubijeni tokom i nakon završetka Drugog svetskog rata, a ključni njihov greh je bio ideološke prirode. Drugi su izbegli u emigraciju, a bilo je i onih koji su tamnovali u kazamatima komunističke Jugoslavije. Grigorije Božović spada u one intelektualce koji su brutalno likvidirani i kojima se ni do danas ne zna grob. Osuđen je i ubijen zbog članstva u pljevaljskom Nacionalnom komitetu, sastavljenom od Srba i Muslimana… Na teret mu je stavljeno i uređivanje Pljevaljskog vesnika, antikomunističkog lista u kojem je Božović pisao i uvodnike apostrofirajući pogubnost komunističkog delovanja i ideologije – piše dr Bojović.
"MOĆNI DRUGOVI"
BOŽOVIĆEV sin Bratorad, u vreme očeve likvidacije vojnik Prve proleterske brigade, sumnjičio je kao naredbodavce Milovana Đilasa i Radovana Zogovića.
– Ovaj prvi je 1991. godine u odgovoru na pismo književnika Milenka Jevtovića, autora doktorata o Grigoriju Božoviću, prebacio odgovornost na "sandžačke drugove" pontijevski dodavši: "Držao sam da je u Sandžaku i suđen." U istom pismu Đilas kaže da je kao pisac-početnik jednom sreo Grigorija Božovića u "Politici", koji je tada podsticajno pohvalio njegovo pisanje. Nije realno da je tako ugledan književnik mogao biti likvidiran bez naredbe ili bar saglasnosti tadašnjih "moćnih drugova" – ukazuje dr Bojović