NAJPRE je bila Eliza Dulitl u „Pigmalionu“, pa Magdalena „Kod večite slavine“, Smilja u „Crk’o bez tog“, Fedra u „Velikoj auto trci“, Dijana u „Tim ludim tenorima“, ljubljena žena carska trideset i sedma u bajci „Slavuj i kineski car“, Marija Antonovna u „Revizoru“, Gospava u „Mrešećenju šarana“, pa novinarka, doktorka, veštica…
Odigrala je još mnogo uloga u Narodnom pozorištu u Kikindi čiji je član, kao i na beogradskim scenama. Ostvarila je i filmske role. Publika je zna i po ponekoj reklami, a sada je upoznaje i književna javnost. Glumica Miljana Kravić autorka je romana "Delovi slagalice" i za svoj književni prvenac dobila je drugu nagradu na konkursu izdavačke kuće "Neos izdavaštvo", u konkurenciji 80 drugih naslova.
* Sada ste često u medijima kao pisac. Da li je neobično da govorite o pisanju, a ne o pozorištu?
– Kad god govorim za medije o romanu, pozorište se spontano ili intervencijom novinara uvuče o razgovor. Rado pričam o onome što volim, pa mi podjednako prija da se medijski eksponiram i kao pisac i kao glumica, posebno kad su teme izazovne. Želja mi je da moj roman dopre do što šire čitalačke publike i svesna sam da mi ta gostovanja u tome mogu pomoći.
* Iako je roman pisan za vreme korone, on nije priča o epidemiji, više govori o rodnom Beogradu. Šta kažu, prijatelji, kolege, sugrađani?
– Moji vršnjaci pronalaze u romanu delove svog odrastanja, Beograd onakav kakvog ga pamte iz detinjstva i rane mladosti, a mlađe generacije komentarišu da im je glavni utisak da se Beograd izuzetno promenio od 2003. (u kojoj se odvija jedan deo radnje) do danas. I jedni i drugi se slažu da se roman brzo čita i da vas lako "hvata". Na to sam posebno ponosna.

POGLEDAJ GALERIJU
* Uvreženo je mišljenje da su i glumci i pisci vrlo sujetni. Kako se odnosite prema svojoj i tuđim sujetama?
– Svi smo mi živi ljudi i retko ko je potpuno oslobođen sujete, ali to nije vezano za profesiju, već za karakter osobe. Raduje me što je pisanje u velikoj meri "istopilo" moju sujetu kad je gluma u pitanju. Sujeta često ide ruku podruku s nesigurnošću i nezadovoljstvom, a sa pisanjem sam ispunjenija nego ikad. Pisanje je kao trčanje dugih pruga, mora se nešto snage ostaviti i za finiš. Kad sam se upustila u ovu veliku avanturu, pomislila sam da je to možda kraj mog bivstvovanja na sceni, ali desilo se upravo suprotno, otkad pišem komotnije se osećam u svim svojim životnim ulogama, pa i u onim na sceni. I što je najvažnije, još posedujem jednu supermoć: umem da se radujem tuđoj sreći i uspehu.